Nepotpisane i zanemarene: Umjetnička djela koja su stvorile žene, a pripisana su muškarcima

Ona nije jedina žena, čije umjetničke tvorevine su pripisane muškim autorima i vjekovima nisu preuzele svoje zasluženo mjesto u istoriji umjetnosti, piše BBC.

Godine 1993, dok je istraživala u depou Muzeja istorije umjetnosti u Beču, istoričarka umjetnosti Katlijne Van der Stigelen iz Belgije, naišla je na epsku sliku pod nazivom "Trijumf Bahusa" (1655-59). Bila je zatečena. Kako je moguće da je ovo veličanstveno nepotpisano platno toliko dugo ostalo u skladištu muzeja? Odgovor je bio da ju je naslikala žena: Mihaelina ili Mišel Votje.

Rodila se u Valoniji, gdje se govori francuski i koji je jedan od tri belgijska regiona.

Živjela je od 1614. do 1689, a sa bratom se preselila u Brisel 1645, gde je počela da slika. Smatra se izuzetnom predstavnicom flamanskog baroknog slikarstva. Njeni radovi su sve do kraja 20. vijeka pripisivani muškim autorima, posebno njenom bratu Šarlu, koji je i sam slikao, mada je ona još za života svojim slikama privukla pažnju. Stručnjaci su smatrali da potiče iz bogate porodice, zbog njenog dubokog poznavanja mitologije i simbolizma, što je primijenila u svojim slikama, a naročito u monumentalnoj slici "Trijumf Bahusa".

S obzirom na to da su žene obično bile isključene iz časova crtanja po modelu, pretpostavljalo se da je sliku naslikao njen brat Šarl.

"Kada je riječ o djelima ženskih umjetnica, uvijek se postavljaju pitanja o autorstvu",  kaže Van der Stigelen za BBC.

Dodaje da su "radovi žena često nepotpisani, zanemareni i vjerovatno manje čišćeni, tako da postoji mala vjerovatnoća otkrivanja 'skrivenih' potpisa".

Umjetnost žena dugo je bila zapostavljena, a trenutno žene čine samo jedan odsto kolekcije u Nacionalnoj galeriji u Londonu.

Najzad krajem marta je izložba Mihaeline Votje otvorena u Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Londonu, između ostalog i da podsjeti koliko je to nepravedno. To je prva izložba flamanske umjetnice u Britaniji i najširi do sada pregled njenog rada.

BBC piše da je to deo šireg fenomena koji pokazuju kako umjetnice osvajaju sve više prostora u galerijama i vraćaju (ili najzad osvajaju) svoje mjesto u istoriji umjetnosti.

Prvi korak je priznati da je djelo njihovo.

"Trijumf Bahusa" Mihaeline Votje

Trijumf Bahusa, nekada u vlasništvu nadvojvode Leopolda Vilhelma od Austrije, slika je  toliko ogromna i ambiciozna da je početkom 1900-ih godina Gustav Glik, kustos flamanskog slikarstva u Muzeju istorije umjetnosti u Beču, izjavio da to nikada ne bi moglo da bude djelo žene.

Kao da je predvidjela takva odbacivanja, Votje je sebe "ubacila" na desnu stranu slike, gledajući pravo u nas: prkosna, nalik ratniku i gole jedne dojke.

Iako je brat umjetnice greškom dobio priznanje za ovo djelo, druge slike, neke ponovo pripisane njoj tek 2020. godine, pripisivane su flamanskim majstorima kao što su Antonis van Dajk, čije je djelo Van der Stigele tražila kada je napravila svoje iznenadno otkriće.

Votje je od tada opisana kao "najveće umjetničko ponovno otkriće vijeka".

Za Van der Stigele, "ona je izuzetna, svestrana umjetnica", čijem umjetničkom opsegu (uključujući portrete, istorijske scene, mrtve prirode i žanrovske slike) na crtu je mogao da izađe jedino flamanski majstor Piter Paul Rubens.

Slika "Trijumf Bahusa", navodi se u katalogu izložbe, "sada se cijeni kao jedan od vrhunaca kolekcije slika Muzeja istorije umjetnosti u Beču".

"Autoportret kao Sveta Katarina Aleksandrijska" (oko 1615-17) od Artemizije Đentileski

Artemizija Đentileski, čija priča je inspirisala roman "Neposlušna" Elizabet Frimantl iz 2023. godine, još kao tinejdžerka je počela da slika impresivne žene u svojim emotivno nabijenim istorijskim slikama.

Njeni radovi su bili izuzetno traženi tokom njenog života, ali su pali u zaborav kada je interesovanje za barok izbledelo u 1700-im. Tada se pretpostavljalo da su slike njenog oca Orazija, ili njegovog bliskog prijatelja Karavađa, poznatog po dramatičnoj upotrebi svjetla i senke.

Slika "Autoportret kao Sveta Katarina Aleksandrijska" zvanično je pripisana Artemiziji tek 2017. godine. Prikazuje umjetnicu kao mučenicu iz četvrtog vijeka Svetu Katarinu, uz točak sa šiljcima kojim je bila mučena, odražavajući Artemizijino iskustvo žene koja je preživjela silovanje i bila mučena dok se suočavala sa svojim napadačem na sudu.

"Đentileskine slike pojačale su uloge ženskih heroina," piše Kejti Hesel u knjizi "Istorija umjetnosti bez muškaraca" (2022), i učinile "žene koje traže osvetu" ponavljajućom temom.

Artemizijin spisak poznatih djela stalno raste. Godine 2020. čišćenjem slike "David i Golijat" otkriven je njen potpis na Davidovom maču, dok je 2023. Artemizijina slika "Suzana i starešine" ponovo otkrivena u Kraljevskoj kolekciji.

"Ime žene izaziva sumnje dok se njeno djelo ne vidi," napisala je kolekcionaru Don Antoniju Rufu 1649. godine, dodajući kasnije: "Pokazaću Vašem Preuzvišenom Gospodstvu šta žena može da uradi."

Artemizija Đentileski (1593-1654) bila je italijanska slikarka. Mnoge njene slike prikazuju žene iz mitova, alegorija i Biblije, uključujući žrtve, samoubice i ratnice.

Smatra se jednom od najuspješnijih umjetnika 17. vijeka, prvobitno radeći u stilu Karavađa. Bila je prva žena koja je postala članica Akademije umjetnosti u Firenci i imala je međunarodnu klijentelu.

"Veseli par" (1630) od Judit Lejster

Holandska slikarka Judit Lejster bila je veoma cijenjena tokom svog života, ali nakon njene smrti, njen ugled je bio zasjenjen muškarcima iz njenog okruženja, a njen rad često je bio pogrešno pripisivan njenom mužu Janu Mienseu Molenaru ili Fransu Halsu, za koga se vjerovalo da joj je bio mentor.

Vesela žanr-slika "Veseli par", sa predstavom sviranja i pijenja, djelovala je kao da nosi sve odlike Fransa Halsa, sve dok 1892. godine jedan trgovac umjetninama nije primijetio da se ispod Halsovog potpisa nalaze isprepleteni inicijali "JL", praćeni zvijezdom (igra riječi na njeno ime koje potiče od holandske riječi za "sjevernjaču").

Iako je Lejsterin rad parirao Halsovom po kvalitetu, ona je bila izbrisana iz istorije umjetnosti, jer je djelo poznatog muškog majstora moglo postići veću cijenu na aukciji.

Judit Lejster (1609-1660) bila je, kako se smatra, slikarkom holandskog zlatnog doba. Bila je jedna od tri žene koje su se istakle, pored Rahel Rojsh i Marije van Ostervijk, koje su bile specijalizovane za mrtvu prirodu.

Lejster je, za razliku od njih, slikala žanr scene i portrete.

Smatra se da je sačuvano između 20 i 35 njenih radova.

Slikanjem je prestala da se bavi nakon braka, u kojem je rodila petoro djece.

Karijera Lejsterove, kao i mnogih žena u istoriji umjetnosti, bila je znatno kraća od karijera njenih muških kolega, prekinuta zbog podizanja petoro djece i pomaganja u radu njenog supruga. Vjerovatno je sarađivala sa njim na nekim od njegovih slika, ali potpis je uvijek bio njegov, navodi BBC.

"Bog" (1917) baronice Elze fon Frajtag-Loringoven i Mortona Šamberga

U 19. i 20. vijeku, žene umjetnice često su bile smatrane amaterkama. U svom ključnom eseju iz 1971. godine "Zašto nije bilo velikih umjetnica", američka istoričarka umjetnosti Linda Noklin tvrdi da je kanon umjetnosti dugo definisan "belačkim zapadnjačkim muškim gledištem", koje uživa "nekritičko prihvatanje".

Čak ni avangardni dadaistički pokret s početka 1900-ih (koji je osporavao buržoaske konvencije o tome šta čini umjetnost) nije uspio da promijeni obrazac.

Pol B. Frenklin je to u knjizi "Žene u dadaizmu" iz 1999. ipisao kao "isključivo muški klub", koji je žene vidio kao "umjetničke muze, a ne aktivne učesnice".

Jedna od zanemarenih pionirki dadaizma bila je ekstravagantna njemačka slikarka, vajarka, pjesnikinja i performerska umjetnica baronesa Elza fon Frajtag-Loringoven, koja je brijala glavu i farbala je u crveno, oblačila se u androginene odore napravljene od otpadaka.

Njeno umjetničko djelo "Bog", liveno gvozdeno vodovodno koleno falusnog izgleda okrenuto naopako i pričvršćeno za kutiju za testerisanje, slavljeno je kao jedan od najranijih primjera svakodnevnih predmeta koji se koriste u umjetnosti.

Djelo je pripisivano američkom umjetniku Mortonu Šambergu sve do ranih 2000-ih, kada je baroničino ime zvanično dodato u zasluge - vijek prekasno da bi je izbavilo iz siromaštva.

Neki stručnjaci su tvrdili da je preokrenuti pisoar Marsela Dišana, nazvan Fontana i potpisan kao "R Mit", takođe njeno djelo. Iren Gamel u knjizi Baronica Elza (2002) navodi pismo iz 1917. godine koje je Dišan poslao svojoj sestri Suzan, u kojem piše: "Jedna od mojih prijateljica pod muškim pseudonimom Rišar Mit poslala je porcelanski pisoar kao skulpturu."

Gamel tvrdi: "Iako konačni dokazi o umiješanosti baronice možda nedostaju, postoji mnogo posrednih dokaza koji upućuju na njen umjetnički otisak."

Ona je djelovala u Njujorku od 1913. do 1923. Smatrana je jednom od najkontroverznijih i radikalnih umjetnica svog dobra. Njena provokativna poezija objavljena je posthumno 2011. godine u knjizi "Body Sweats: The Uncensored Writings of Elsa von Freytag-Loringhoven". Njujork tajms je ovu knjigu ocijenio kao jednu od najznačajnijih u 2011. godini.

"Sutra zauvijek" (1963) od Margaret Kin

Biografski film iz 2014. godine "Velike oči" (Big Eyes), koji je režirao Tim Barton, a u kojem glume Ejmi Adams i Kristof Volc, govori o američkoj umjetnici Margaret Kin (1927-2022), čije su kič slike "siročadi" sa velikim očima prodavane u velikim količinama kao slike, printovi i razglednice početkom 1960-ih.

Međutim, vjerovalo se da su ih kreirali muškarci.

Analiza 5.000 slika Helen Geril, navedena u njenoj knjizi "Zašto žene ne mogu da slikaju" (2020), otkrila je da "kada su radovi muškaraca potpisani, njihova vrijednost raste", dok je za žene suprotno.

Dok je Margaret bila stidljiva, njen elokventni muž Volter bio je odličan prodavac.

Prisilio ju je da mu dozvoli da vodi njen umjetnički posao i da uzme punu zaslugu za njene slike, koje je potpisivala jednostavno kao "Kin".

Nakon što se Margaret razvela od Voltera, njegova tvrdnja da je on slikao te slike dovela je do izuzetnog sučeljavanja na sudu gdje su obje strane postavljene ispred štafelaja i zamoljene da slikaju pred sudijom.

Volter se žalio na bolno rame i ostavio svoje platno prazno, dok je Margaretino prepoznatljivo dijete sa velikim očima, poznato kao Eksponat 224, bilo završeno za manje od sat vremena.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad